Velebit je oduvijek spajao priobalje s ličkim zaleđem u jedinstvenu gospodarsku, kulturnu i povijesnu cjelinu. Njegovim je cestama kroz razmjenu dobara kolala raznovrsna roba. U tu je svrhu prometno povezivanje bilo iznimno važno – od antičkih vremena do danas. Radi razvoja gospodarstva, trgovine i prometa, Habsburška Monarhija je u 18. i 19. stoljeću izgradila nekoliko značajnih cesta preko Velebita. Graditelji cesta odlikovali su se iznimnom stručnošću, te je većina tih cesta, uz poneku rekonstrukciju, u uporabi i u današnje vrijeme.

Rekonstruirane velebitske ceste u vrijeme svoje gradnje bile su veliki napredak u načinu izvedbe cesta jer je njihov kolnik imao kamenu podlogu, veliko rubno kamenje, masivne potporne zidove, dobru odvodnju kolnika i objekte ispod trupa ceste, a širina im je iznosila od 4 do 6 metara. Kameni tarac bio je potreban da se sačuva kolnik od razornog djelovanja oborinskih voda i jake bure. U protivnom bi kolnik bio razoren u najkraće vrijeme.

Zbog dobre očuvanosti i povijesne vrijednosti, neke od ovih cesta su zaštićene kao kulturno dobro Republike Hrvatske.

Terezijana je izgrađena 1786. g. radi boljeg povezivanja tadašnjeg pukovnijskog središta u Gospiću sa slobodnom lukom Karlobag te kako bi zamijenila postojeću Karolinsku cestu kojom se putovalo sve teže zbog njenih oštrih zavoja i strmih dijelova. Nalog za izgradnju nove, modernije ceste dao je tadašnji austrijski car Josip II. Cesta je dobila ime po njegovoj majci, Mariji Tereziji.

Izgradnjom staze omogućen je pristup u najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita dotad poznate samo malom broju stanovnika. Gradnja staze trajala je svega 3 godine (1930.–1933.). Radove su izvodili brojni radnici iz velebitskih i podvelebitskih sela.

Kako bi se skratio put do Dalmacije, 1825. g. počela je izgradnja transvelebitske prometnice na relaciji Sveti Rok – Mali Alan – Obrovac. Na toj cesti počela je samostalna djelatnost poznatoga graditelja planinskih cesta i graničarskog časnika Josipa Kajetana Knežića.