Svijetla planino moga zavičaja
očiju tamnih od snjegova bijelih
isplakana suzo krika i očaja
uvijek se tvome pogledu veselih
doline su tvoje često maglovite
vrhovi postelja oblacima sivim
vjetrovi mrse kosu jele vite
a ja bih tvojim životom da živim
nehinjenom lakoćom tvoje surovosti
vječnošću mora i hladnoćom snijega
kamenim spokojem prolazne mladosti
ozbiljnom bezbrižnošću tebe starijega
poklanjam ti moje jeseni sumorne
srce nesposobno da kameno bude
možda su i tvoje livade umorne
od magle i snjegova od vječnosti lude
što je tvojoj veličini sitni neven žuti
stijenama tvojim maglama i buri
u nemoći svojoj tvoju snagu sluti
od vječnosti tvoje umrijeti se žuri.
(Iz zbirke pjesama «Zatečen»)
|
|
Autor : Neven Ćaćić
|
|
|
|
|
