Kulturno- povijesna baština

Područje Velebita specifično je po bogatom graditeljskom stvaralaštvu i osebujnosti fundusa ostale materijalne i duhovne kulture stanovništva planinskog prostora. Na umijeće i graditeljsku tradiciju utjecaj šire okoline nije bio od bitnog značenja. Zbog izoliranosti je stanovnik Velebita bio vezan za vlastita iskustva kroz pokoljenja koja su stvorila osebujnu i originalnu arhitekturu narodnog stvaralaštva. Tijekom povijesti, daleko od izvora informacija, ljudi su tako stvarali svoju vlastitu materijalnu kulturu, jednostavnu i prilagođenu glavnom izvoru preživljavanja – stočarstvu (suhozidi, pastirski stanovi). Suhozidi su nastali krčenjem teško obradivih površina i vještim slaganjem kamena na kamen bez dodatnog vezivnog materijala. Suhozidna gradnja nije samo vrijedno kulturno i povijesno blago, nego i stanište različitih vrsta biljaka i životinja.

Većina velebitskih stanova građena je iz kamene građe, pravokutnog oblika u tehnici suhozida. Visokogorski stanovi sačinjavali su jednu prostoriju bez prozora, s ognjištem u sredini te potpornim stupom krovišta. Uz njih su dograđeni torovi za stoku.

 

Tradicijska arhitektura na Velebitu ogleda se i u gradnji sakralnih objekata. Naime, većina velebitskih crkava i kapelica građena je poput pastirskog stana, tj. kao jednoprostorni objekt. Njihova je gradnja vezana za bitne trenutke u životu stočara, što se i danas može pratiti kroz postojeće zavjete koji se po tradiciji još ponegdje održavaju na već srušenim crkvenim oltarima.

Kao posljedica višestoljetnog naseljavanja i aktivnog življenja na Velebitu ostali su različiti objekti i spomenici koji čine kulturnu baštinu toga prostora: velebitske povijesne ceste (Karolinska, Terezijanska, Majstorska, Jozefinska), mirila, Pisani kamen, te mnoštvo prapovijesnih i antičkih lokaliteta, gradina, nekropola, hidroarheoloških nalaza, starih gradova i utvrda, mlinova i vodenica, kamenih šterni i pojila.

Velebitske povijesne ceste

Velebit je oduvijek spajao priobalje s ličkim zaleđem u jedinstvenu gospodarsku, kulturnu i povijesnu cjelinu. Njegovim je cestama kroz razmjenu dobara kolala raznovrsna roba. U tu je svrhu prometno povezivanje bilo iznimno važno – od antičkih vremena do danas. Radi razvoja gospodarstva, trgovine i prometa, Habsburška Monarhija je u 18. i 19. stoljeću izgradila nekoliko značajnih cesta preko Velebita. Graditelji cesta odlikovali su se iznimnom stručnošću, te je većina tih cesta, uz poneku rekonstrukciju, u uporabi i u današnje vrijeme.

Pastirski stanovi

Tradicijska arhitektura na Velebitu ogleda se i u gradnji sakralnih objekata. Naime, većina velebitskih crkava i kapelica građena je poput pastirskog stana tj. kao jednoprostorni objekt.

Mirila

Mirila su za velebitsko stanovništvo bila značajna kao obilježje kulture. Ona su označavala kult prema pokojniku, zato su bila važnija od groblja na kojem je pokopan mrtvac. Nakon pokapanja pokojnik se nije više obilazio niti se dolazilo na groblje sve dok netko opet ne umre. Razlog tome najčešće je bila velika udaljenost planinskih naselja od mjesnog groblja kao i to što se smatralo da je u grobu pokopano „samo tijelo bez duše, koja je ostala na mirilu“.

Pisani kamen

Iznad Kosinjskog Bakovca, u šumi Begovača, kod vrela Begovača, nalazi se Pisani kamen, epigrafski spomenik nastao u razdoblju od 1. do 4. stoljeća. Na kamenoj stijeni nalazi se natpis na latinskom jeziku kojim se japodskom plemenu Ortoplini propisuje pristup do žive vode izvora Begovača od strane plemena Parentini iz kosinjskog područja.

© Copyright 2017. Design & Development by Meridies