Kulturna baština Povijesne ceste
  • Decrease font size
  • Default font size
  • Increase font size
  • default color
  • color1 color
  • color2 color
  • color3 color

Velebitske povijesne ceste

 


 

 

Gospić - Karlobag


Stara Karolinska cesta

Građena u prvoj polovici 18.st. za vrijeme vladavine Karla III ovo je prva i najstarija prometnica preko Velebita. Stara Karolina je imala veliku važnost za Karlobag u ono doba pošto je njome po prvi put omogućen prijevoz tereta kolima do ove pomorske luke i iz nje. Do izgradnje Karolinske ceste predstavljala je primitivna kozja staza jedinu vezu Karlobaga sa zaleđem, na kojoj se roba prenosila konjima ili magarcima, a putnici jahali ili pješačili. Stara Karolina od Oštarija na Karlobag ide najkraćim mogućim putom. Zbog strmina i nedovoljno kvalitetne izvedbe već između 1750. i 1754. godine je izvršena rekonstrukcija trase. Širina joj je bila 4 do 6 metara a na zavojima i do 7 metara , kako bi mogla služiti za prijevoz zaprežnih kola i taljiga. Ova cesta se prestala koristiti 1786.g. nakon dovršenja Terezijanske ceste.

 

Poučna staza - Terezijana

terezijanaJedna od važnih cesta izgrađenih u prošlosti preko velebitskih prijevoja radi odvijanja trgovinskog prometa između priobalja i unutrašnjosti, bila je Terezijana.

Terezijana je izgrađena 1786.g. radi boljeg povezivanja tadašnjeg pukovnijskog središta Gospić sa slobodnom lukom Karlobag, te kako bi zamijenila postojeću Karolinsku cestu kojom se putovalo sve teže zbog njenih oštrih zavoja i strmih dijelova. Nalog za izgradnju nove, modernije ceste dao je tadašnji austrijski car Josip II. Cesta je dobila ime po njegovoj majci Mariji Tereziji.

Gradnja ceste povjerena je graničarskom časniku Filipu Vukasoviću, kasnijem znamenitom graditelju Lujzijanske ceste Karlovac – Rijeka.

terezijanaŽeleći upoznati što više ljudi o kulturološkoj važnosti Terezijane, Javna ustanova „Park prirode Velebit“ uredila je dio Terezijane kao poučnu stazu . Staza je namijenjena isključivo pješacima, a posebno je zanimljiva zbog prostora kojim prolazi gdje se na kratkom području dožive oba lica Velebita u njihovoj punoj ljepoti.

Ukoliko se želite na nekoliko sati vratiti u prošlost uz ugodnu šetnju u prirodi, prepustite se stručnom vodstvu vodiča Javne ustanove „Park prirode Velebit“. Naučiti ćete povijest ove ceste i nešto više o samom Velebitu, čuti poneku legendu, kao i nasmijati se anegdotama iz života ponosnih ljudi ovog kraja.

Poučna staza počinje na Baškim Oštarijama (924 m .n.m.), te se spušta do sela Konjsko (655 m/n.m.) u dužini od 3 km. Ovo je duža tura i traje oko 2,5 – 3 h

Također je u ponudi i kraća pješačka tura od oko 1,5 h gdje se prvu trećinu puta (do Oštarijskog Ždrila) slijedi Terezijanu nakon čega slijedi lagani uspon na vrh Debelu kosu (972 m/n.m.). Uspon nije zahtjevan i mogu ga proći i ljudi slabije kondicije. Nakon kraće šetnje hrptom Debele kose odakle se pružaju prekrasni vidici na Jadransko more  i otok Pag s jedne strane te dolinu Baških Oštarija s druge strane, stazom se spušta do prijevoja Oštarska vrata.
terezijanaMinistarstvo kulture je u prosincu 2007.g. donijelo Rješenje kojim se utvrđuje da  povijesna cesta Terezijana ima svojstvo kulturnog dobra vezano uz Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Kako doći: Baške Oštarije su malo planinsko naselje 20 km udaljeno od Gospića prema Karlobagu.

Za sve dodatne informacije obratiti se na slijedeće kontakte:

Javna ustanova «Park prirode Velebit»
tel. +385 53 560 450, +385 53 560 455
e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript


CJENIK možete vidjeti ovdje
 
Knežić - Kekićeva cesta
Fontana

Kako ni Vukasovićeva Terezijanska cesta nije dala zadovoljavajuće rješenje i pošto se promet na toj cesti odvijao znatnim teškoćama radi nekih strmih sektora, kao i radi velikih teškoća oko održavanja kolnika, povjereno je 1841.g. Josipu Kajetanu Knežiću izrada projekta i uprava gradnje nove moderne ceste od Gospića do Karlobaga. Knežić se do tada već istakao gradnjom planinskih cesta Sv. Rok – Mali Alan – Obrovac i Karlovac – Senj.

U projektiranju ove ceste pomagao mu je njegov prvi suradnik i tadašnji graničarski natporučnik Simo Kekić.

 Cesta je građena između 1844. i 1851. godine. Knežić je nažalost umro 1848.g. ne dočekavši završetak svoje treće prekovelebitske ceste.

Kao svi njihovi dotadašnji građevinski radovi, tako se i ovo posljednje Knežić-Kekićevo djelo odlikuje promišljenom trasom i solidnošću izvedbe. Cesta Gospić – Karlobag, posljednje Knežićevo i najznačajnije Kekićevo djelo, dostojan je završni kamen u životnom radu ovih dvaju zaslužnih inženjera.

KubusRekonstrukcija ove ceste i njeno asfaltiranje izvršeno je šezdesetih godina 20. stoljeća.


U vrijeme izgradnje Knežić je dao izgraditi i nekoliko posebnih objekata uz cestu kao spomen na njezinu gradnju: fontanu od klesanog kamena na izvoru potoka Ljubica; te kamenu kocku (Kubus, Ura)na prijevoju Stara vrata.


Sveti Rok - Mali Alan - Obrovac

Majstorska cesta
Cesta

Kako bi se skratio put do Dalmacije, 1819.g. odlučeno je da se izgradi transvelebitska prometnica na relaciji Sv. Rok - Mali Alan – Obrovac. Na toj cesti počela je i samostalna djelatnost poznatoga graditelja planinskih cesta, graničarskog satnika, kasnijeg majora, Josipa Kajetana Knežića . Od godine 1825.-1827. gradila se 24 km duga dionica od Obrovca preko Podpraga, Praga i Kraljičinih vrata do Malog Alana, gdje je završavala tadašnja dalmatinska granica. Nakon toga je počela izgradnja 17 km duge ličke dionice od Malog Alana do Sv. Roka, gdje se kod tzv. Stare pošte spajala sa trasom Dalmatinske ceste.

Gradnja te 41 km duge prometnice potpuno je završena 1832. godine kada je svečano puštena u promet pod nazivom Majstorska cesta. Naime, način na koji je Knežić proveo trasu po strmoj velebitskoj padini s brojnim serpentinama između klisura i kukova u to je vrijeme predstavljao veliki napredak u cestogradnji. Maksimalni nagib ceste iznosio je do 5,5% što je u skladu i sa suvremenim propisima za gradnju prometnica. Po toj novoj velebitskoj transverzali, osim trgovačkog, od početka se odvijao i poštanski promet između Beča i Zadra.

Ministarstvo kulture je u prosincu 2007.g. donijelo Rješenje kojim se utvrđuje da  povijesna cesta Sv. Rok –Mali Alan-Obrovac (Majstorska cesta) ima svojstvo kulturnog dobra vezano uz Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

 

Granični (Halansk) kamen

Granični kamen

Uz staru cestu Sv.Rok - Obrovac nalazi se sačuvan granični kamen kao spomen gradnji ceste iz 1832. godine.
Ova cesta je prvi suvremeni cestovni spoj Dalmacije i kopnene Hrvatske. Svečano je otvorena 4. listopada 1832. godine, a legenda o njenoj gradnji govori da je probijana kroz živo stijenje i da su uvjeti gradnje bili izuzetno teški, uzimajući u obzir razvoj tehnike i strojnih pomagala koje su graditelji mogli imati na raspolaganju u tom vremenu.

Legenda kaže da su radnici dolazili majoru Knežiću i jadali se kako je cestu nemoguće probiti.
- Može li kilo zlata za kilo kamena? - pitao je Knežić.
- Pa…..tako bi i moglo! - odgovarali bi graditelji. I cesta je sagrađena.

Tako kaže legenda, a istina govori da je major Knežić pao u nemilost bečkog dvora, jer su troškovi izgradnje ceste bili previsoki.


Karlovac - Žuta Lokva - Senj


Struppijeva Jozefinska cesta (1775. – 1779.)

Uvidjevši posve nedostatne putne veze između Senja i zaleđa, Josip II je izdao nalog da se započne sa gradnjom nove trgovačke i poštanske ceste od Senja do Karlovca. Upravu gradnje povjerio je inženjerskom časniku Vinku Struppiju. Cesta je građena od 1775.-1779. godine. Početak joj je u Karlovcu te se preko Kapele, Brinja i Vratnika spuštala do Senja. U čast svog inicijatora dobila je nova cesta naziv Via Josephina, tj. Jozefinska ili Josipova cesta.

Trasa ceste položena je tako da je prolazila naseljima i drugim istaknutim točkama, slijedeći uz to približno potez nekog starog puta. Stoga je cesta imala mnogo tzv. izgubljenih padova i vrlo strmih odsjeka, naročito na prijelazu preko Velike Kapele i na spustu s Vratnika u Senjsku Dragu. Maksimalni nagibi na navedenim sektorima dostižu mjestimice 20%, a izuzetno čak i do 30%.

Zbog strmina, cesta je doživjela znatne korekcije već krajem 18.st. pod vodstvom podmaršala Filipa Vukasovića, inače graditelja Lujzijanske ceste kojom je Karlovac bio povezan s Rijekom.

Kako ni Vukasovićev silazak s Vratnika nije u potpunosti zadovoljavao potrebe kolnog prometa, to je god. 1803. stavljen prijedlog da se izgradi posve nova i suvremena cesta od Vratnika do Sv. Križa, ali su Napoleonski ratovi koji su ponovo izbili god. 1805. spriječili provedbu ovog projekta.

Planinske ceste onoga doba gradile su se i u drugim dijelovima Europe s velikim strminama i mnoštvom padova. Svrha je bila povezati postojeća mjesta i naselja što kraćim putem, što brže i jeftinije, sa što manje radova, izbjegavajući po mogućnosti umjetne objekte.

Budući da je promet u ono doba bio dosta rijedak, a prijenos robe vršio se konjima i mulama, to strmine uspona nisu bile od naročite važnosti.

Nasuprot tome, polagala se velika važnost na solidnost i masivnost izvedbe, pa je Struppijeva cesta u tome pogledu bila potpuno na visini i predstavljala odlično i na daleko poznato cestograđevno remek-djelo, koje se u suvremenoj literaturi onoga vremena pohvalno isticalo.

Obelisk u Karlovcu, Velika vrata u Senju, sunčane ure, miljokazi, minerski znakovi, spomen-ploče i mostovi dokazuju visoki estetski osjećaj svog projektanta i izvođača te predstavljaju odličan spomenik našeg planinskog cestograđevnog umijeća druge polovine 18. stoljeća.

 

Knežićeva Jozefinska cesta (1833. – 1845.)

Iako se na Struppijevoj staroj Jozefinskoj cesti putnički i trgovački promet, unatoč nepovoljnoj trasi već bio uhodao, a intenzitet prometa sve više rastao, naročito u vezi s izgradnjom i poboljšanjem senjske luke, to su izgradnjom Lujzijanske ceste Karlovac – Rijeka (1803. – 1811.g.) nastupile posve nove prometne prilike. Lujzijanska cesta, građena prema modernim elementima sa znatno većom propusnom moći, skrenula je velik dio trgovačkog prometa od Karlovca na Rijeku, tako da je frekvencija stare Jozefine počela naglo opadati, a senjska luka sve više pustjeti. Trgovina grada Senja i promet senjske luke bili su u najvećoj mjeri ugroženi.

Uvidjevši tu opasnost odlučilo je Dvorsko ratno vijeće u Beču u sporazumu sa Krajiškim glavnim zapovjedništvom u Zagrebu da se izgradi nova moderna cesta od Karlovca do Senja s istim građevnim elementima kao i Vukasovićeva Lujzijanska cesta. Gradnja ceste povjerena je graničarskom časniku Josipu Kajetanu Knežiću i trajala je od 1833. do 1845. godine.

Knežić zadržava staru trasu od Karlovca do Josipdola, dok od Josipdola gradi novu trasu preko Velike Kapele na Vratnik i Senjsku Dragu. Cesta je bila nešto duža (115 km ), ali je po svojim prometnim karakteristikama bila znatno povoljnija.

Usporedi li se trasa stare Struppijeve i nove Knežićeve ceste, Knežićeva Jozefina moderno je i tehnički savršeno rješenje problema racionalne gradnje planinskih cesta u hrvatskom kršu, pravo remek-djelo svog majstora. Ovdje maksimalni nagib ne prekoračuje 5 do 6%, što vrijedi i za današnje ceste

 
Carsko vrilo

Carsko vriloZa vrijeme gradnje nove Jozefinske ceste Knežić je podigao fontanu nazvanu „Carsko vrilo“. Fontana je izgrađena u klasicističkom stilu. Na njenoj južnoj strani uklesan je natpis:
CESARSKO VRILLLO FERNINAND I CESAR AUSTRIJANSKI 1837 Naumio i izveo J. Cajet.Knesich C. Kr. major

Iznad "Carskog vrila", također u klasicističkom stilu, izveo je Knežić crkvicu Sv. Mihovila kao svoju zadužbinu. Iza crkvice u monolitnoj stijeni izgradio je Knežić za sebe grobnicu, u kojoj je po vlastitoj želji i sahranjen.


Premužićeva staza

Premužićeva staza

Vršne dijelove sjevernog i srednjeg Velebita, od Zavižana do Baških Oštarija, povezuje 57 km duga planinarska staza. Nazvana je po svom projektantu Anti Premužiću, znamenitom graditelju putova i staza po Velebitu.

Gradnja staze trajala je svega 3 godine (1930-1933.). Radove su izvodili brojni radnici iz podvelebitskih sela. Izgradnjom staze omogućen je pristup u najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita dotad poznate samo malom broju stanovnika.

Pošto nema velikih uspona (visinska razlika između najviše i najniže točke u cijeloj njenoj dužini je samo 200 m ) njome mogu proći i ljudi nenavikli na planinarenje. Utočište mogu pronaći u nekoliko planinarskih objekata koji se nalaze u blizini staze.

Kvalitetom gradnje i uklopljenosti u prirodni okoliš ova staza se smatra remek djelom graditeljstva.

Ministarstvo kulture je u srpnju 2009.g. donijelo Rješenje kojim se utvrđuje da Premužićeva staza na Velebitu ima svojstvo kulturnog dobra vezano uz Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

Kronološki pregled gradnje važnijih velebitskih cesta možete vidjeti ovdje

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Virtualne šetnje

image

Statistike

Članova : 2
Sadržaj : 138
Web Linkovi : 6
Posjete Sadržajima : 618515

Linkovi

Dinaridi-logo-HRV160

grifon