Kulturna baština Život na Velebitu
  • Decrease font size
  • Default font size
  • Increase font size
  • default color
  • color1 color
  • color2 color
  • color3 color

Život na Velebitu

Pisani kamen

Pisani kamenIznad Kosinjskog Bakovca, u šumi Begovača, kod vrela Begovača, nalazi se PISANI KAMEN, epigrafski spomenik iz IV stoljeća. Na kamenoj stijeni nalazi se natpis na latinskom jeziku kojim se japodskom plemenu Ortoplini propisuje pristup do žive vode izvora Begovača od strane plemena Parentini iz kosinjskog područja.

Veliki pisani kamen ima slijedeći sadržaj "EX CONVENTIONE FINIS INTER ORTHOPLINOS ET PARENTINOS ADITUS AD AQUAM VIVAM ORTHOPLINIS D PASSUS LATUS" Prijevod: "Po dogovoru granica između Ortoplinaca i Parentinaca. Pristup do žive vode Ortoplincima otvoren u širini od 500 koraka." (preveo: ing. Kosović Jure)


 
Pastirski stanovi 

Pastirski stanoviŽivot na Velebitu pratila je, ili bolje rečeno nadopunjavala, osobitost gradnje stambenih i sakralnih objekata. Stambeni objekti građeni u Velebitu u velikom broju slučajeva bili su PASTIRSKI STANOVI koji su zadovoljavali potrebe sezonskog ritma dolazaka i odlazaka stanovništva i stoke iz Primorja u planinu. Složenost gradnje pastirskih stanova varira od složenih gospodarstava u priobalnom djelu, pa do jednostavnog tipa visokogorskog stana od jedne prostorije.

Danas na Velebitu možete još ponegdje vidjeti ostatke ovakovih stanova ili samo njihove temelje … 


 
Stari mlinovi i vodenice
 
Mlin 


U južnom dijelu Velebita moguće je vidjeti stare mlinove i vodenice.
Mlin 


Jedan od rijetkih očuvanih mlinova na području Parka je mlin na rijeci Krupi.

 
Mirila 

MirilaPosmrtni običaji vezani uz mirila ili počivala kulturna su karakteristika planinskoga zaleđa istočnojadranske obale od Bukovice i Ravnih Kotara, preko velebitske primorske padine do sela podno Kapele i pod Senjskim bilom.

Riječ je o postavljanju kamenih spomen-obilježja za pokojnike određene zajednice. Njima se označavao prostor na kojem je pokojnik posljednji put ležao, počivao, pri zaustavljanju pogrebne povorke na putu za groblje.

Kulturna praksa vezana uz mirila odraz je specifičnog načina života planinskih stočara. Njihova su privremena boravišta, u koja su se sezonski upućivali sa stokom, po više kilometara bila udaljena od grobalja uz stalna naselja. U nekima od tih sezonskih obitavališta stanovništvo se postupno počelo trajno zadržavati. No, taj proces najčešće nije pratilo osnivanje novih grobalja zbog težnje stanovništva da budu pokopani na istom mjestu kao i njihovi pretci. Sve do razdoblja neposredno nakon Drugog svjetskog rata sprovod iz planinskih naselja uključivao je višesatno spuštanje pješice teško prohodnim putovima do groblja određene zajednice, pri čemu su pokojnika na nosilima prenosile grupe od dvojice do četvorice muškaraca. U tom zahtjevnom zadatku izmjenjivalo se više skupina nosača. Odmoriti se, počinuti i odložiti mrtvaca na zemlju smjelo se jedino na određenom mjestu - mirilištu - prvom stajalištu za počivanje od pokojnikove kuće do groblja.

Položeni se mrtvac «izmjerio» po dužini tijela i mjera bi se «zabilježila» s dvije kamene ploče. Do pokojnikovih nogu postavljao se kamen donožnica , s oblim završetkom, a do glave zaglavnica, kamen sličnoga oblika, ali malo viši.  Prostor između ta dva kamena se često naknadno popločavao plosnatijim kamenjem, a ponekad bi se u zaglavnicu urezalo pokojnikovo ime.

Funkcija mirilišta nije bila samo praktična, iako su bila oblikovana za predah pogrebne povorke. Ona su, također, predstavljala posvećena mjesta, počivališta na kojima se zadržava i pokojnikova duša. Zbog toga su planinske zajednice svojim mirilištima često puta pridavale veću važnost nego grobljima jer je, prema pučkom tumačenju, u grobu pokopano „samo tijelo, a duša je ostala na mirilu“. Kraj mirila se često prolazilo, pazilo se na njihov izgled, na njima su se upućivale molitve za pokojnike, palile svijeće, ostavljalo cvijeće i sl. 

Ovaj običaj traje do 50-ih godina 20. stoljeća nakon čega potpuno prestaje.

Ono što čini osebujnost velebitskih mirila jesu njihovi ukrasi. Jedan od najčešćih motiva znak je križa, ali susrećemo i krug, spiralu, znak «X». Na mirilima su se sintetizirali ukrasni simboli ilirske, slavenske i kršćanske kulture, te su se tako kao jedinstveni spomenici održali na Velebitu do danas.

Ministarstvo kulture je u prosincu 2007.g. donijelo Rješenje kojim se utvrđuje da  posmrtni običaji vezani uz mirila ili počivala imaju svojstvo nematerijalnog kulturnog dobra vezano uz Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara .


 

 

 

Virtualne šetnje

image

Statistike

Članova : 22
Sadržaj : 129
Web Linkovi : 6
Posjete Sadržajima : 499389

Linkovi

Dinaridi-logo-HRV160

grifon